Dobru stvar ušima ćeš najjeftinije kupiti

Ne možeš od ljudi tražiti da razumiju sve ono što tebe tišti,što ti je na duši pa i kada kažeš.Svima su njihovi problemi najveći na svijetu i svi traže tvoje razumijevanje,a kada je ono tebi najpotrebnije nema ga ni na najvišem brdu u tvom videokrugu.
To je jedina činjenica.Srećom da nas ima svakakvih i da ponekad sami naši karakteri ne dopuštaju nam da se predamo nego i dalje da guramo.Neki baš kao i ja nikada ne misle na sebe i svoje interese,uvijek su drugi važniji,a to kako ću ja i kako će meni biti,nije bitno,važno je da su drugi sretni.
Zanimljivo kako to nitko ne primjećuje,ni vaš najbolji prijatelj,ni ona osoba koja isto tako s vama pati.Fascinantno!Kada vi svoju bol gušite samo da drugi ne bi vidio da je vama loše.Kada glumite sreću,kada svojim stavom uvjeravate druge da će sve biti u redu,kada ste podrška svima kao i utjeha,a vas bi se trebalo tješiti i razumjeti.
Dosad sam nalijetala samo na razumijevanje ljudi za koje sam mislila da bi najbolje trebali znati kroz što sam prošla i što još prolazim.Ooo,kako sam se prevarila!
Na kraju bolje da nisam neke stvari ni pitala,jer bi živjela u uvjerenju kako ima ljudi koji su prošli kroz gore stvari i koji i dalje guraju,i sve su to prebrodili i zato su veliki,jer su pronašli tračak nade u svemu tome.
Ali ne!
Shvatila sam da oni su pronašli samo opravdanje za svoje situacije,da je to razlog zašto su tu još i zašto žive,a da se sa tuđom tragedijom ne mogu poistovjetiti,jer im je dovoljna i njihova.Ne mogu vam dati pravi savjet,pokoju riječ utjehe,već samo ono što i sami znate da bi moglo biti,ali vam se ne čini kao dovoljan razlog da vam to bude smisao života...u biti gadi vam se taj smisao,jer sve ono što ste vi mislili da oni jesu,pada u vodu onog trena kada vam kažu što je to smisao ovog života,i tog trena shvatite da očito uz sve informacije koje imaju,uz sav nauk njihove vjere,njihovo "veliko" ufanje u jednog Boga,oni ne znaju zašto žive i zašto su tu.
Smisao gledaju kroz rad,novac i rađanje i odgoj djece,naravno patnja je sastavni dio,jer moramo se patiti da bi nam bilo bolje negdje za što nismo sigurni da li uopće postoji,ali vjerujemo da da,jer mora postojati sreća negdje drugdje,mora postojati ta vječnost u kojoj ćemo mi napokon biti na vječnom godišnjem odmoru od svega.
Pa valjda imamo ovaj život da tu budemo sretni,da se potrudimo ovdje imati svu sreću,jer ako se prepustiš rutini,ona će te i pojesti i od tebe stvoriti nečovjeka,kakvih je mnogo na ovoj planeti.

Super mi je ta misao da nas je Bog stvorio da patimo u ovom životu da bi u idućem bili sretni.
Nema šta,još kada smo bili u pelenama,kada nismo mogli da se hranimo sami,da pričamo,i štošta drugo već smo bili preodređeni na određenu patnju,određen usud.Katastrofa!!!
Pa tko misli uopće da bi Bog mogao biti kadar za takvo što.Naše osobnosti su produkti grešaka ljudi u bližoj i široj okolici.Svi smo mi mogli biti bolji da smo imali i normalne utjecaje.Izraketirani smo viškom informacija koje su u potpunosti bezpotrebne,uključujući ovdje i medije i naravno sve to imalo je i određen utjecaj na nas,što je i logično.Bolji nismo a niti možemo biti,to je jedina istina;jer su nam uzori od malena ljudi,s obzirom da smo premaleni da znamo da postoji i nešto što je iznad nas samih i tako je šteta u startu počinjena,a mi se samo nosimo s posljedicama svojih i tuđih djela.
Možda sudbina ne postoji,ne znam.Inače vjerujem u nju,ali ona može biti jedino nuspojava,jer je negativna,izbora koji imamo pri biranju puta kojim odlučimo ići.Znači može se dogoditi i ne mora,odluka je na nama.Ljudi koji u poginuli u ratovima,bilo kakvim sukobima,poginuli su od ruke čovjeka,bilo oružja bilo šake,onda svi oni koji su poginuli u automobilskim nesrećama,poginuli su u onome što je čovjek izmislio i napravio.Čovjek nikada nije razmišljao o posljedicama svojih "fantastičnih" izuma.S jedne strane to je samo dio mogućih načina na koji čovjek može stradati,a što je s onim izvan naše moći?To je i meni naučna fantastika,ne znam,možda onda jedino u toj domeni pali nekakva sudbina.Što je sa djecom koja prerano umru,što je sa ljudima koji stradaju recimo od prirodnih katastrofa ili možda od životinja.Što je onda tome uzrok?Na krivom mjestu u krivo vrijeme?Loša sreća?Što?Bog?Ako je Bog,onda zašto?Čemu?S kojim razlogom?Ne znam,a ne zna ni nitko koga znam,a ni nitko koga ne znam.Netko možda i ima teoriju,ali samo teoriju,jer nema naravno ni dokaza da ju argumentira.I to je to,biti ili ne biti,kokoš ili jaje...

Svako doba ima svoje čari.Proljeće karakterizira buđenje života općenito,ljeto-vrućina asfalta i bezbrižnost,jesen-nekakva obojana sjeta,a zimu-nekakvo nemirno zatišje.Ove riječi nisu dovoljne da bi opisale sve čari života,ali su barem nekakav njegov uvod.
I kao što svako doba ima svoje čari,tako i svaki dan u sebi nosi ponešto od svakog od njih.Nema ljepšeg nego probuditi se u rano jutro,a ne otvoriti još oči i čuti onaj predivni cvrkut ptica koji kao da je namijenjen samo nama.Kada čuješ tu pjesmu ne možeš ostati ravnodušan,moraš otvoriti oči i pogledati kroz prozor da vidiš svu ljepotu dana koji je ispred tebe,dana koji želiš da dijeliš sa drugima i dana koji želi da podijeli tu nadnaravnu ljepotu sa tobom.
Jutra su najljepši dio dana.Dobivaš mogućnost da kreneš ispočetka,mogućnost da uradiš nešto drugačije ili mogućnost da ostaviš sve kako i jest.Ne bitni su svi problemi koji te okružuju,ne bitna je sva tuga koju možda osjećaš,bitnih je tih pet minuta koje si dobio da spoznaš da ti problemi i ta tuga je tako mala naspram sve one ljepote koju tvoje oko može spoznati i koja tvoje srce može ispuniti,pa makar to bio i samo taj tren.

Kada bi me netko upitao "Što će ti najviše faliti na Zemlji kada umreš?",moj odgovor bio bi JUTRA.Naravno ne bilo kakva,upravo gore opisana,ona lijepa proljetna jutra,tj.zore ili čak i ljetna ako se ranije naravno probudim.Takva jutra moja su utjeha za dan koji slijedi.Niti jedan čovjek,odnosno živo biće ne može mi pružiti bolju utjehu od ove,pogotovo sada.I prije sam ih strašno voljela,a sada imam još jedan razlog više.Čak sam i mislila kako će mi sada jutra postati mrska,zbog činjenice da se neću htjeti buditi,da ću izgubiti svaki smisao i nit života ili da ću smisao pronalaziti samo u snovima u kojima smo on i ja,ali ne...jutra su ta koja mi ga daju i zbog toga sam zahvalna Bogu što mi je dao prije svega vid da vidim tu ljepotu i sluh da čujem tu pjesmu,pjesmu života.
Nismo svjesni čime smo sve okruženi,ne kažem da sam veliki moralista i da tako ajmo reći živim,ali je čudno kako je sve izokrenuto,kako je masu stvari naopačke,kako nema normalnih odnosa,ljudi i svega ostalog ili ako ima onda je to u malim količinama,skoro neprimjetnim golom oku.I kada bi se time pretjerano opterećivali zaboravili bi jutra,jutra koja život znače.
Kada bi se upleli u tu mrežu,mrežu tih izgubljenih duša teško bi ili sve teže bi nalazili onu nit koju možemo lako pokidati i izvući se,pa trčati prema svojoj oazi ili plivati prema površini.
I zato čovječe,pazi da ne ideš malen ispod zvijezda...

Kako to da mi inspiracija nestane tako brzo?Nevjerovatno!Znači dolazila sam kući,i krećući se umjerenim korakom prema vratima doživim nekakvo nazovimo prosvjetljenje,i samo dok sam ušla u sobu,skinula stvari,otišla do wc-a,obukla se u pidžamu,upalila komp,došla na stranicu bloga,ušla u svoj,poslala teti poruku i pročitala zadnji post,nestalo mi inspiracije...
Voljela bih kada bih mogla pisati o lijepim stvarima ali mi jednostavno život ne da.Stalno nekakva sranja,ali stalno.Kad god pomislim da je sve ok,uvijek se nešto dogodi i to mi je strašno.
Znam da život nije kućica u cvijeću i da ima boljih i gorih dana,ali nije mi jasno zašto ne bi mogli reći recimo "današnji dan bio je super",ne govorim o vremenu,a ne samo "pa bio je dobar","doživjela sam i boljih","bio mi je loš dan"...
Da li je stvar u nama samima i u tome da mi jednostavno tražimo previše i da je vrijeme da se pomirimo sa prosječnošću života,neovisno o ikakvoj materijalnoj situaciji ili smo jednostavno osuđeni na kratkotrajne,pa rekla bih i blic trenutke nekakve sreće,a sve ostalo bi spadalo u nekakvu pa ne znam ni sama,nekakvu rutinu,uobičajenost.
Recimo ja se osjećam dobro ako se ustanem oko sedam ujutro,skuham si kavu,eventualno pročitam brzinski jutarnji na netu,nakon toga riješim križaljku,pa uzmem učiti,pa onda učim kojih sat-dva,pa idem raditi,da bi nakon posla došla kući i još učila ili čitala nekakvu neobveznu literaturu,a onda se našla sa prijateljicama ili rodbinom i negdje oko 23 sata završila svoj dan gledanjem tv-a negdje do ponoći.
I sad to je otprilike moj dan,rutina.Što bi sada trebalo biti dobro u njemu?Činjenica da sam sve obveze stigla uraditi.Znači moja svrha je da radim,učim i malo se družim i ja bi po svemu sudeći trebala biti zadovoljna i reći da mi je super dan.Po čemu je super?Po činjenici da knjiga koju učim ima 400 stranica,po poslu na kojem čistim po sedam-osam sati,i to dobro je dok samo čistim jer mi se zna dogoditi i da šmirglam,lijepim pločice,ponekad i stavljam fuge,pa čak i štemam,i tome sl.,a što je s rodbinom i prijateljima,pa...nalazimo se da bi podijelili te tegobe između sebe,da bi čuli kako nikome nije dobro ni lako,da su svi u istim ili sličnim,pa čak ponekad i gorim sranjima.
A onda opet kada legnemo osjećamo se zadovoljno nakon svega toga:stigli smo proći toliko i toliko stranica knjige,sutra nam možda bude bolji dan na poslu,možda nas šef neće toliko daviti glupostima,prijatelji i rodbina su još tu,neovisno o njihovim sranjima,živi su,premda malo boležljiviji,ali živi i life goes on.
Ako gledam na to ovako:idem na faks-vau među malim postotkom ljudi sam koji se i obrazuju na visokom sveučilištu,imam posao-još jedna stvar u kojoj sam dio pozitivnog statističkog podatka,imam prave prijatelje-nešto rijetko u današnjem svijetu,imam rodbinu-pa ja sam k tome i Rockefeller,velika većina ih je živa.

Ma...volim ja život neovisno o njegovoj kolotečini,znam da ne može biti sve savršeno i da će se sranja uvijek događati,ali treba sačuvati one lijepe trenutke i boriti se za iste.
Ponekad pomislim da sam stvarno nesretna,jer sam izgubila ljubav svog života,sve više mi se čini da su velike ljubavi u biti one tragične,jer ljubav je jedino ono što i vrijedi u našim životima i jedino ono za što bi se svi borili da dobijemo priliku naravno polazeći od toga da smo normalna ljudska bića sa vrijednostima koja su nam svima znana i kao takva prihvatljiva.A vjeru u "izgubljenu"(jer ja vjerujem da nije)ljubav pokušam vratiti rečenicom iz Gibonnijeve pjesme kako prava ljubav nikada ne umire,a ako dovoljno vjerujem u to,onda mora biti tako.Zar ne?!.

"Svaka ljudska smrt umanjuje mene,jer ja sam dio čovječanstva;
I zato se nikada nemoj pitati kome zvono zvoni,
Jer ono zvoni za tebe."

Kako to da neki ljudi nakon svega što prođu u životu,a pritom mislim na neke teške situacije,mogu naći snagu da i dalje idu,da se i dalje bore?Što je to toliko veliko u tim ljudima?
Možda oni znaju nešto što ostali ne mogu dokučiti cijelog života,a možda je to samo njima znana istina,jedina za njih prava i jasna verzija u kojoj su našli snagu i volju za dalje.
Svi mi tražimo ispravne istine,ali nitko od nas nije siguran u točnost i apsolutnost istih.Svi nagađamo,jer na kraju u moru ne znanja malo je onih koji znaju prave odgovore,jer i ako ih znaju,ne znaju da li su 100% točni.
Zato nam je možda i lakše kompenzirati takvo ne dokučivo znanje sa znanjem o materiji,o postojanom i fizički prisutnom i stvarnom jer jedino tako u biti sebi možemo dokazati da ipak postoje sigurni,točni i pravi odgovori na neka pitanja,na pitanja koja susrećemo kroz ovaj život,kroz život o kojem imamo svijest o svojoj postojanosti.

Zanimljiva je činjenica da vrijeme ide,neovisno o svemu što se dogodi ono ne staje.Možda jedina opreka relativnosti bi bilo u biti vrijeme,jer ako su život,sreća,tuga,itd.relativne,onda jedino vrijeme nije.Istina je da prolazi i da bi onda samo iz tog razloga i moglo biti relativno,međutim ono je i jedino konstantno,jedino koje se ne mijenja,jedino koje nema možda ni kraj,a samo zbog činjenice što ide i što je neuhvatljivo,pa samim time,kada bi ga stavili u rang bića,i besmrtno.
Uvijek razmišljam o prolaznosti vremena,o svim događajima koji su mi ispunili život a koji su otišli u nepovrat,a u biti sve ukazuje samo na to kako sam samo smrtno biće koje ima svoj kraj.
I šta sad sa time?!Apsolutno ništa.Živiš dokle živiš i nadaš se da taj kraj je samo kraj tvojeg materijalnog bića,ne i onog duhovnog,a iz razloga što znaš da na prvi pogled i vrijeme je prolazno,baš kao i čovjek kao materijalno biće,dakle da se troši,ali kada pogledaš cjelokupan pojam vremena,a ne samo jednu njegovu dimenziju onda vidiš da je ono i jedino konstantno,apsolutno,dakle postojano,pa prema tome i mi baš kao i vrijeme imamo još jednu dimenziju,dimenziju postojanosti.Samo ne znam da li je ta postojanost apsolutna nešto kao i ovozemaljska,ali sa tendencijom bezvremenskog trajanja.No ako se usporedimo u potpunosti sa vremenom onda bi odgovor bio pozitivan,ali naravno da nitko pa ni ja to ne mogu znati.To je kao što sam rekla u početku iznad naše domene,nešto što ima vjerovatno svoj odgovor,ali nama ovozemaljskim bićima trenutno je ne dokučiv,iz razloga kojeg opet ne znamo...ili možda znamo...ili ipak ne znamo.

Eto prošao je Božić,prošla je i Nova,preživjela sam i to.Neovisno koliko se bojali nekih stvari,događaja i tome slično sve prođe,kao da nije ni bilo.Pa kao ni moj put u Tursku u dvanaestom mjesecu,bila sam sedam dana,kao da nisam ni bila.Eto ali imam slike i sjećanja i bilo je lijepo,stvarno lijepo.
Tek sada vidim koliko smo daleko odgurali od istočnjačkog mentaliteta,no to nam nije ništa pozitivno.Zamislite samo razočaranje kada smo se spustili avionom prvo u Salzburg,kada si mogao udahnuti svu hladnoću zapada,a to nije bilo zbog vremena.
Kakva razlika.Toliko otvoren narod i toliko pristupačan,a na stranu trgovci,mada ti i oni prirastu srcu jer bez obzira što ti nastoje uvaliti nešto,moraš priznat da stvarno imaju i te kakav pristup,tako da htio-ne htio na kraju ipak kupiš nešto pa makar sitnicu i uopće ne žališ.Gostoljubljivost im je definitivno na prvom mjestu,gdje god da dođeš ponude ti bilo tursku kavu ili njihov čaj i naravno svugdje možeš da pušiš,uopće nema problema.Ne žalim para uopće,mada sam potrošila dosta,jer uopće nije tako jeftino,ali svaki kurus i lira,pa i euro bili su dobro utrošeni.
Vidi se da i oni naziru malo ka zapadu,tako da je i njih kapitalizam sredio,no razlika između njih i nas je ogromna,bar što se tiče njihovog i našeg mentaliteta.Kao što sam rekla na početku to uopće nije nešto pozitivno.
Toliko o tome...

Znači prošla su i četri mjeseca i želim reći samo to da mi užasno fali,da ga volim odavde do vječnosti i da ću ga voljeti zauvijek.Da kada bih mogla vratila bih vrijeme,popela se na najvišu planinu,preplivala svaku rijeku i otišla u najdublju šumu samo da ga vratim.
Kada bi mi Bog rekao ovog trena TO I TO UČINI ako želiš ponovno ga vidjet i naravno biti s njim,ja bih učinila sve,ali sve,pod uvjetom da znam da je to ono što i on želi,onda nema sile koja bi me spriječila za to.Ah da!Ne bih sve,ne bi niti jedan od onih sedam velikih grijeha,kao za primjer,ali čisto razumski.Jer ljubav bi trebala biti lijepa,i do nje bi se trebalo dolaziti na najljepše moguće načine i to je to.A što se tiče planina,rijeka,mora,šuma to bez problema...

Ljube,odavde do vječnosti...volim te i voljet ću te...mada su ove riječi tebi kao trag u beskraju sada,ipak su negdje tamo i znam da to znaš,a jednog dana možda ti budem imala priliku i reći...pusa

Prolaznost...
Sreća...
Tuga...
Radost...
Ljubav...
Bol...
Žrtva...
Mladost...
Rad...
Odmor...
Novac...
Bijeda...
...
...
Život.
I što je život?
Što je vjera?
Što je smrt?

Vrijeme...
Što je s vremenom?
-Prolazi.
Doista brzo.
Da li dovoljno brzo da zacijeli rane?
-Ne,nikako.
A znaš li zašto?
-Ja znam.
Pojam vremena se mijenja.
Nešto što je bilo jučer,ponekad izgleda kao da je bilo davno.
Nešto što je bilo davno,izgleda kao da je bilo jučer.
Misliš li i sada da ćeš preboljeti neke stvari?
Ja ti kažem da nećeš.
Niti dan,niti mjesec,a ni godina kao ni godine
Nisu dovoljne da zatome prošlost.
Hoćeš li ju pokopati?
Hoćeš,ako nemaš dušu.
Nećeš,jer je ipak imaš.
Kad tad će i ona izmigoljiti na vidjelo
Samo taj tren biti će dovoljan da shvatiš da si na kraju samo čovjek.
Biće od krvi i mesa.
Smrtno biće.
Hoćeš besmrtnu dušu?
-I ja je hoću iz sebi znanih razloga.
Hoćemo je svi.
A zašto?
Možda kao dokaz da nismo samo prolazni.
Svi se bojimo smrti.
Svi.
Nije nas strah samog čina umiranja,jer je on nužan.
Strah nas je onog poslije.
Dakle,da neće biti sudnjeg dana.
Da će biti samo ništavilo.
Da ne postoji ništa poslije.

Sumnja.
Jebena stvar.
Bez obzira koliko vjeruješ...
...i sumnjaš.
I sve to znamo.
Vjerujemo i sumnjamo.
Reći ću ti jednu stvar:
Nebo...
Oblak...
Kiša...
Sunce...
Duga...
Sve je to vjera.
Baš kao i sve ostale "slučajnosti".
Neki saznaju rano.
Neki kasno.
Neki možda prekasno.
A neki...
Neki možda nikada.
Nema veze,jer smo različiti.
Baš zato možemo i da učimo jedni od drugih.
Kroz ljude tražimo odgovore.
A sada...
Ti odgovori mogu biti ispravni
Baš kao i neispravni.
Možda jednog dana saznamo.
A možda i ne.
I što sada?
Opet nedoumica.
Postoji li opravdana odluka?
-Postoji.
Ali ona je meni,tebi i svima nama jedino znana.
Kao takva i opravdana.
I to je to.
Znamo,a u biti ne znamo.
Fascinantno i nevjerovatno.
Ostavljam te u tvojoj bitnoj nedoumici.
Ali znaj da nisi jedini.
Ima nas još.

S obzirom da je prošlo već neko vrijeme odlučila sam malo svratiti i napisati koji post.
Izgleda da sam kroz pisanje,pogotovo u desetom mjesecu,uspjela ispoljiti sve emocije koje sam tako uspješno skrivala u stvarnome životu.
Tako da ovaj potez,taj što sam se registrirala na blog,je bio jedan od boljih,neovisno o svemu što se dogodilo.
Strašna je činjenica da već tri mjeseca živim bez njega.Bez obzira koliko sam mislila da je svijet stao u tom trenutku,shvatila sam samo da je moj život skrenuo sa putanje i sada kada se malo osvrnem shvaćam da moj život nije stao,premda bih željela da jest u trenutku kada je i njegov prestao,i da neće tako skoro.
Svjesna sam činjenice da mogu proći i godine,a ja ću se uvijek kretati,ići naprijed i gurati kada očito druge solucije nemam.Dakako,postoje razne alternative,ali mi krajnje nešto ekstremno ne stoji,tako da ću zasada ostati u ovoj kolotečini od života dok ne dobijem priliku da se izmigoljim nekamo.Barem se nadam da ću je dobiti,čisto da moj život dobije neku novu dimenziju i domenu u kojoj ću se osjećati ispunjeno.

Kolone ljudi koje čekaju kao u redu za kruh.U biti cijeli život je nekakva čekaonica.Svi mi čekamo koje kakve prilike da bi dobili koje kakve potvrde,odnosno da bi dobili svrhu i smisao života.Strašna je činjenica da te potvrde koje čekamo najčešće su u obliku koje kakvih dokumenata i priznanja.Strašno je što smo si učinili sa vrijednostima i prioritetima.Potpuno smo ih deformirali,tako da su mutirali do najobičnijeg papira sa potpisima ostalih nama istih i sličnih smrtnika.O smislu i svrsi života dalo bi se raspravljati,a opet čemu.Najbitinije je da sami sebi odredimo svrhu,tj.da smo sami sebi svrhom,a ne ostatku svijeta.Na kraju krajeva nikoga nije briga za nas osim nas same,tako da razno razna priznanja i počasti a u obliku nekakvih dokumenata su samo papiri u vjetru koji nestaju zajedno sa nama.Ono što neće nestati je duh koji ostavljamo iza sebe koji pamte jedino naši najbliži i to je u biti jedino priznanje kojem trebamo težiti.
To spominjem iz razloga što kad god netko umre kruže koje kakve priče od onih ugodnih do onih nimalo ugodnih.Strašno je i to što u svim tim pričama ima i istine,ali i laži.I sada meni nije jasno kako onaj koji recimo ne pozna nekoga,nije u nikakvoj relaciji sa pokojnikom,može bilo šta pričati o njemu,osim recimo:"da...da...to je onaj....vidio sam ga...par puta na cesti u prolazu" ako i to.Šta je tim ljudima?Zašto se to njih tiče?Zar nemaju i svoje jadne živote da se brinu o njima?Čemu sve to?
Ma ja sam svjesna da uvijek ima priči bio čovjek živ ili mrtav.Za ove dok je čovjek živ,ne marim,jer živa osoba se uvijek može konfrontirati sa takvim pojedincima na direktan ili indirektan način,uopće nebitno.Dok onaj koji leži dva ispod ili iznad zemlje ne može.I to me živcira.Znam da ne bi trebalo jer to ide tim pojedincima na dušu i savjest,ali eto trenutno sam takva da mi te bedastoće idu na nerve,pa ih spominjem.
Dosta o tome...Isto tako moram spomenuti da sam išla jučer i na vjenčanje.Bratić mi se ženio,pa su svi očekivali da dođem a s obzirom da živimo u istoj ulici,onda bi kao i bio red.
Toliko sam bila ne zainteresirana za to vjenčanje da sam se spremila tek oko četri popodne,a ono je počelo u tri i otišla tek oko pet i petnaest nakon što smo frendica i ja strusile bocu"Dingača".
Najteži dio cijele ceremonije je naravno bila crkva,jer samo što je svećenik izustio prvu riječ meni su suze krenule niz lice.Još sam otišla na kor jer tamo nije bilo ljudi i sjedila sam da me nitko ne primjeti.
No,shvatila sam da se neću moći suzdržavati,pa sam samo izašla iz crkve i vani proplakala cijelu ceremoniju.
Kada smo krenuli u koloni bila sam cca peta od prvog auta i bila sam sama.Kilometar prije no što smo stigli do restorana jedan dečko iz te kolone auta se je okrenuo skupa s autom.Krenuo je prestizati kolonu i taman dečko ispred mene je krenuo raditi osmice po cesti,ali ga nije uočio jer je ovaj doletio.Tako da ga je ovaj pogodio u zadnji desni bok,i od toga udarca auto se okrenuo u zraku i vratio u svoj normalni položaj.To je bilo izvedeno filmski,nešto nevjerovatno.Dečko što je vozio i njegova žena su dobro,tek toliko natučeni da imaju podsjetnik na večer prije s obzirom da su bili i jedno i drugo pijani,no nisu bili iznimke,to sigurno.Uglavnom,auto je sparkiran sa strane kod pogranične policije,a oni,taj dečko i žena mu,skupa s nama su nastavili put restorana.
Cijelu noć sam pila,meni čaša nije bila prazna dobrih pet sati,koliko sam i uspjela izdržati u restoranu.
Oko ponoć i pol izašla sam van,sjela na zidić,zapalila cigaretu i to je bio kraj programa.Tata me je došao provjeriti i odvesti u auto,ja se nisam baš pretjerano bunila jer sam odmah i zaspala.Oko dva ujutro tetak je išao kući,pa me povezao dok mi je sestra dopeljala auto danas popodne.Fascinantno je u svemu tome što tako pijana nisam bila već tri godine i što bez obzira koliko se napijem mogu sebe da kontroliram i da se sjećam baš svega,cijele večeri.Što je u biti super,jer ja ne znam da li bi ikada pila da imam kakve rupe od večeri prije.
Uvijek znam tu granicu do koje mogu piti a da se ne napijem,a i ako je prijeđem da ne uradim kakvu glupost,kao što je da sjednem i vozim auto u takvom stanju,što puno nijh čini.No,tko zna možda i meni se dogodi takva glupava iznimka,samo što onda ću je i više platiti,to sigurno.
I to bi bilo to otprilike.Pa do sljedećeg puta.

Razmišljala sam nešto danas o sreći,i sada želim napisati nešto i o tome,budući da sam danas spoznala nešto o sreći a što je u opreci sa nekim mojim razmišljanjem dva ili tri bloga prije.Uglavnom napisala sam da sreća postoji u nama svima i da je mi možemo sami pokrenuti,e pa to je samo djelomice točno.
U biti nešto se svađam sa Bogom,tj.ja pričam,a On valjda sluša.
Uglavnom razmišljala sam o tome da ipak na kraju On odlučuje o našoj sreći,mi biramo puteve ali ni tu nismo sasvim samostalni jer dobivamo mogućnost izbora,imamo slobodnu volju,ali ishod je uvijek po Njegovom.Mislim to je i ok,jer nas On uistinu i poznaje i pretpostavljam da zna i šta je najbolje za nas.
Htjela sam reći da mi možemo utjecati na onu trenutačnu,prokletu sreću,jer ona je samo prividna i ne usrećuje nas istinski,to je recimo kroz kupovinu,s obzirom i da je to oblik usrećivanja.Međutim,o onoj istinskoj sreći ne odlučujemo mi,već On;hoće li nam dati oba roditelja,normalno okruženje za život,zdravlje,partnera,djecu.Možda sreću generaliziram,možda bi ju trebala ograničiti jer je i ona takva-ograničena.Dakle,ako imamo ovo-ono sretniji smo od toliko i toliko ljudi na svijetu,e sada pitanje je trebamo li se zadovoljiti takvom količinskom srećom?
Znamo li bar jednu osobu u životu kojoj nešto ne fali?Kakvo proklestvo!Cijeli život težiti nečemu,bez jamstva na ostvarenje.Možeš biti ovakav-onakav,ali ne znaš da li postupaš u skladu ili bar donekle sa Njegovom voljom.Hm...možda je najbitnije da misliš da u redu postupaš,jer si dovljno duhovno i ne znam šta sve ne prosvjetljen da znaš i misliš da ono što radiš je u redu.
Ja,ne znam.Analiziram,preispitujem...Znam da nisam svetac,niti ću to ikada biti.Šta mi daje jamstvo za sreću,ali onu sreću koju ja želim?Apsolutno ništa.Mogu se samo nadati i nadati i na kraju opet popušiti.
Vjeruj Dragana,vjeruj...očito da izbora i nemaš,bar ne nekog većeg,a i kad već većina vjeruje ne izdvajaj se iz stada,budi ovca,šta njoj fali?Pa baš ništa-sita,napojena i ima pastira da ju čuva i zaštiti od svega lošeg.Pastir ima dužnost,a ako je pastir nalik bar malo nama ovcama,tj.mi njemu onda nemamo sreće.
Ma dobro,problem svega je dvosmislenost,no ona i nije toliki problem ako vjeruješ,naravno.Pa eto kako se uzme.
Baš totalna ludnica,košmar.
Ali stvarno mislim da je najgore od svega ne znanje koje smo dobili i koje jednostavno moramo prigrliti ako želimo normalno živjeti.Vjerovati da smrt nije kraj,već početak,duhovi postoje-dokazano,prema tome postoji i život poslije smrti.E sad kako se mi nosimo time,to je drugi par rukava.Luda sam totalno-Netko me je dobro zajebao ili barem ja mislim da je,a najgore je što konkretni odgovor da je drugačije nemam.
A gle!Imam vjeru pa da vjerujem da Onaj tko je to i učinio imao je dobar razlog za to i to je sve što imam-dokaz svoje ne bitnosti,koliko u biti sam malena.A drugo pitanje je:ako nam Bog pokazuje na razno razne načine koliko smo ne bitni i mali zašto nam onda na razno razne načine dokazuje suprotno.Nije valjda da iz svih sranja koja se dogode moramo izvlačiti kakvu pouku,možda,ali to nije dovoljan razlog,bar ne za umrijeti,dakle da bi drugi izvukli pouku.
A možda najjednostavnije dobivamo križeve,svako baš onoliko koliko i može podnijeti samo zato da zaslužimo ići u Njegov svijet,u biti putem tih križeva ispaštamo za ono što smo počinili tokom života,ali to bi onda bila kazna,a ne kušnja,koja opet nema smisla.Jer kazna na kraju je pakao,prema tome sve ostalo bi trebali biti nekakvi testovi vjere.Ma ne znam,mogla bi unedogled ovako,ali sam i sama sebi već dosadila.To analiziranje i preispitivanje i stalno u krug.
Proći će to moje stanje,nije da ne vjerujem,nije da mi je vjera poljuljana,nego jednostavno pokušavam naći odgovore na koje izgleda nemam pravo,e sada pitanje je kako zaslužiti to pravo?Eto šta sam rekla unedogled,baš nemam više snage boriti se protiv nečeg što ovako i onako uvijek pobijedi na kraju.Možda mi je i to odgovor na sve,ako već tvrdim da sam vjernik.Eto-kraj!

Anđele čuvaru mili svojom snagom me zakrili,prema Božjem obećanju čuvaj mene noću danju,a osobito pak me brani da mi dušu grijeh ne hrani,a kad s ovog svijeta pođem sretno da u nebo dođem da se ondje s tobom mogu vijekom klanjat dragom Bogu.
-ovo je jedna molitva koju sam naučila još kao dijete,a molim ju uglavnom navečer prije spavanja;uz Oče naš,zdravo Marijo i slava Ocu često molim i još jednu molitvu za moje roditelje,sjetim se i svih onih koji više nisu među živima i za njih kažem koju riječ.Tužno je kako sada stavljam na tu listu i svoga dečka i to mi je tako nepojmljivo,nevjerovatno.Možda kako sam ostala imena naučila izgovarati u šabloni onda izgovaranje njegovog imena ne doživljavam na taj način,a možda još nisam uopće pojmila da je to to
Možda...ne znam ni sama.Na trenutke osjećam da mogu dalje,kada si nađem dovoljno dobar razlog za to,a ponekad ne mogu razumijeti zašto se to dogodilo.Zašto toliko ljudi ima priliku da živi,a on ju nema,a onda se sjetim da on živi dalje ali sada živi u vječnosti:i to je vjera,ma koliko iracionalna bila nalaziš razlog za utjehu i onda opet počneš da si postavljaš ista pitanja,u biti da sumnjaš,a kako vrijeme odmiče i kako se većina razgovora vrti oko slične tematike,e pa onda kroz te razgovore i iz iskustva različitih ljudi nalaziš prst sudbine,iskricu više sile i nečega višeg i onda opet vjeruješ da on i dalje živi i tako u krug.Možda s vremenom bude se i lakše priviknuti na zadnju verziju i kroz nju možda naučim živjeti dalje,samo malo drugačije.

Razmišljala sam i o tome kako neki ljudi,dakle ne svi,dobivaju i određene uloge.Ne ove koje si sami izaberemo ili spletom okolnosti dobijemo,već uloge koje nam dodijeli On.Da te uloge imaju neki smisao i svrhu,samo što ih mi moramo sami otkriti.Da si postavimo pitanje zašto baš ja živim u ovome trenutku i zašto baš ja živim u ovoj okolini,okružena ljudima kojima jesam,zašto imam baš tu obitelj,te prijatelje.Što ja njima značim i kako ja mogu utjecati na njih i kako im mogu pomoći i biti im oslonac.Zašto su oni mene dobili i zašto sam ja njih dobila i tome slično.U biti prema tome svi mi onda i imamo TE uloge samo što nismo svjesni TIH uloga,jer nam o njima ne pišu,jer nam o njima ne govore,a niti ih možemo samo odabrati sa nekakve liste,njih moramo dokučiti i shvatiti.Pa ima i smisla,samo eto previše smo pa rekla bih grešni,jer grijeha ima nekoliko,a svatko se može pronaći u nekom,da bi na smisao isvrhu življenja gledali sa te perspektive.
Ovo je moja pokora,baš ovo što pišem jer željela bih da ovaj trenutak i način razmišljanja ostane nekamo zapisan.Znam da svoje grijehe neću ovako skinuti sa sebe,ali možda mi bude malčice lakše s obzirom da kod svećenika nisam spremna još otići,pa se trudim na neki način iskupiti i za to.Htjela bih da Bog mi da mig da sam u pravu sa nekim svojim razmišljanjima,a s druge strane znam da mi ga je dao,samo eto treba mi malo više vjere-da povjerujem u te trenutke prosvjetljenosti.
Znakovi su svuda oko nas samo ih treba znati izčitati,barem mislim da to je tako,jer ipak ništa se ne događa bez razloga.

Vidim da nisam uspjela ubaciti sliku,no nema veze.Nekom drugom prilikom kada mi se više puta bude dalo razmišljati što i kako.
Nekih novosti i nema,jedino što sam u petak izašla van sa gotovo cijelim društvom moga pokojnog dečka.Bilo nam je dobro vani,bez obzira na sve.Izgleda da se svi borimo protiv tuge.Činjenica je da život ide dalje,ali on je veliki dio svih nas,baš svih,a sve zbog njegove uvijek vedre i nasmijane osobnosti.
Pokazao nam je šta život jest,jer ga je on uistinu i živio.Netko može doživjeti duboku starost i ne doživjeti i proživjeti sve što on je sa svoje 23 godine.Time hoću reći da mnogi od nas žive kao da ne žive,jer su opterećeni razno raznim sranjima,a sve to ČEMU?Kada već sutra tvoj kvazi život može stat.
Naravno da ne treba pretjerivati,to nije poanta ovog što želim reći,ali treba se prilagoditi sebi i orijentirati na svoju sreću,naravno ne onu sebičnu kojom unesrećujemo pritom druge.
Recimo moja želja je trenutno putovati,to sam oduvijek željela,ali uvijek sam nešto čekala,odgađala...
Znam da ću tako pronaći neki svoj mir.Mada sam željela to napraviti s njim,ali eto...no s druge strane možda je suđeno da idem sama,hm..tko zna?!
Ako ništa uvijek će biti samnom u srcu,a tko zna možda i pored mene samo što ga neću vidjeti...

Danas sam razmišljala o njemu i našim zajedničkim trenutcima i na kraju se zapitala kako nastaviti živjeti dalje.Ne mogu više očekivati njegov poziv,to da će doći da će me zagrliti,da će me poljubiti,da će me zajebavati onako kako je samo on znao i sve ostalo,a ne mogu ni živjeti na sjećanjima tih trenutaka...kako?Baš mi je neku večer jedan pa više poznanik nego prijatelj rekao da ne treba živjeti na sjećanjima,da to treba prepustiti prošlosti,jer se to ne može izmijeniti.
Znam da je u pravu,jer stvarno druge nema ako želiš normalno živjeti,ali ne mogu ni pustiti.U biti bojim se našu ljubav pretvoriti samo u sliku i pritom je uokviriti.S jedne strane ne zvuči loše,kao nekakav ovjekovječeni rođendan kojeg se rado sjećamo,a s druge strane činjenica da je to otišlo u nepovrat i da ponoviti se neće,jer sve što bude slijedilo mogu biti samo kopije i kopije.
Možda eventualno preostaje mi kompenzirati sve što smo imali i sve što je bilo sa srećom kroz ono što sada želim,kao npr.putovanje.Dakako da neću pustiti,da neću zaboraviti,već da ispunjenje tražim kroz ostvarenje nekakvih želja,...da si kao ciljeve postavim vlastitu sreću i mir jer veliki dio te sreće,odnosno mira vidim u nekakvim odlascima na kraća i dulja putovanja,u neke nove nepoznate zemlje i među druge ljude i njihove kulture.
Mislila sam u 12 mjesecu ići u Tunis sa njegovom sestrom,jer smo ja i ona jako dobre prijateljice,i prije smo se družile tako da što se tiče društva biti će dobro,ako ne i više nego dobrog.Malo me koče financije,ali mislim da bi ih mogla riješiti do tada.
Uglavnom to je to,bar zasada...